Malo je duhovnih učitelja o kojima se govori s tolikom jednostavnošću i tolikim poštovanjem kao o Šri Ramani Maharšiju. Ako vas privlači pitanje ko sam ja, njegovo učenje djeluje neobično direktno, gotovo ogoljeno do same srži.
U središtu tog učenja nisu složeni sistemi, nego tišina, pažnja i povratak osjećaju “ja”. A prije nego što se uopće govori o filozofiji, sve počinje na jednom mjestu, pod jednom planinom.
Arunachala, sveta planina koja stoji u središtu priče
Južnoindijski grad Tiruvannamalai i obližnja planina Arunachala stoljećima privlače svece, mudrace i tragaoce. U hindu predaji ona nije samo geografsko mjesto. Ona je živo prisustvo, sveta forma samog Šive.
Prema Skanda Purani, Šiva je jednom uzeo oblik beskrajnog stuba svjetlosti i izazvao Brahmu i Višnua da pronađu njegov vrh i dno. Niko nije uspio. Nakon toga, taj beskrajni stub svjetlosti poprimio je oblik planine, kako bi mu se ljudi mogli klanjati i približiti. Zbog toga je Arunachala i danas jedno od najsvetijih mjesta južne Indije.
Za Ramanu Maharšija Arunachala nije bila samo sveta lokacija. Bila je njegov Guru, njegov Bog i, kako je sam govorio, njegovo vlastito Sebstvo. Još od djetinjstva osjećao je da ta planina ima posebno značenje. Kasnije je sve svoje duhovne preokrete povezivao upravo s njom.
U toj vezi planina nije simbol nečega udaljenog. Ona je znak unutarnje stvarnosti. Cijeli kasniji život Ramane Maharšija može se čitati kao povratak toj unutarnjoj tački, mjestu gdje prestaje potraga za spoljnim i počinje suočavanje sa samim izvorom svijesti.
Kako je počeo Ramana Maharši, od straha od smrti do trajnog uvida
Godine 1896, kao šesnaestogodišnji mladić iz Maduraija, Ramana je prošao kroz iskustvo koje je odredilo ostatak njegovog života. Nije bio dugogodišnji asketa, nije prolazio kroz veliku školu discipline, niti je tražio prosvjetljenje kao životni projekat. Uvid je došao naglo.
Sve je počelo snažnim strahom od smrti. Umjesto da bježi od tog straha, on mu se okrenuo. Legao je, ukočio tijelo kao leš i okrenuo pažnju prema unutra. Pitanje nije bilo teoretsko. Bilo je potpuno lično: šta umire i šta ostaje kad tijelo umre?
U tom okretu prema sebi nestao je osjećaj da je samo pojedinačna osoba. Ostalo je neposredno znanje da je njegova prava priroda nešto što ne nastaje i ne nestaje, nešto što nije vezano za tijelo, um ili prolazno iskustvo. Kasnije je to nazivao “svijest” ili “Sebstvo”.
“Ko sam ja?” kod Ramane nije intelektualna tema, nego okret pažnje prema onome što nikad ne nestaje.
Nakon tog uvida napustio je dom i krenuo prema Tiruvannamalaiu. Kada je stigao, odbacio je novac i stvari koje je imao, otišao u hram i potpuno se predao tom novootkrivenom unutarnjem stanju. Godinama je živio gotovo odsječen od obične tjelesne svijesti. Tijelo je slabilo, zanemarivao je hranu, nije reagovao ni na bol. Kasnije se postepeno vraćao u odnos sa svijetom, ali iskustvo koje se desilo u Maduraiju više nikada nije nestalo.
U hindu tradiciji za takvu osobu kaže se da je ostvarila Sebstvo. To znači da je direktno spoznala da ništa ne postoji odvojeno od jedinstvene svijesti u kojoj se sve pojavljuje i nestaje.
Tišina kao učenje i ašram koji je rastao oko nje
Tokom prvih godina u Tiruvannamalaiu Ramana je živio po hramovima, pećinama i svetištima. Kako su ljudi počeli dolaziti, oko njega je postepeno izrastao ašram. Taj prostor nije nastao kao velika institucija s planom širenja. Nastao je zato što su ljudi željeli ostati u blizini nekoga čije ih je prisustvo smirivalo.
Ramana Maharši govorio je malo. Po njegovom shvatanju, govor je bio sporedan način prenošenja istine. Glavno učenje bila je tišina. Nije mislio samo na fizičko ne-govorenje. Govorio je o tišini uma, o stanju u kojem se unutarnja buka povlači, pa ono što jeste može biti viđeno bez iskrivljenja.
Mnogi koji su ga susretali tvrdili su da ih je sam njegov pogled ili boravak u njegovoj blizini uvodio u mir. Pisac David Godman opisao je da je prva knjiga o Ramani koju je uzeo u ruke učinila nešto što druge duhovne knjige nisu: nije ga slala prema novim teorijama, nego ga je ušutkala. Mooji i Michael James naglašavaju isto, Ramana je riječima pokazivao pravac, ali je tišinom prenosio samu srž.
Zato je i znao reći da su usmena učenja za one koji ne mogu čuti njegovu tišinu. To ne znači potcjenjivanje riječi. Znači da je po njemu iskustvo uvijek važnije od objašnjenja. Knjige mogu pobuditi interes, mogu dati okvir, ali ne mogu obaviti posao umjesto onoga ko traži istinu o sebi.
I danas je njegov ašram mjesto koje privlači ljude iz cijelog svijeta. Neki dolaze zbog Advaita Vedante, neki zbog mira, neki iz čiste znatiželje. Ali priče se često ponavljaju u jednoj tački: u njegovoj blizini ljudi su osjećali da um postaje tiši, a život manje stegnut.
Suština učenja, “ja” koje treba istražiti
Ako bi Ramana morao sažeti svoje učenje u jednu riječ, odgovor bi bio pažnja. Ne pažnja usmjerena na svijet, na predmete i misli, nego pažnja usmjerena prema onome ko sve to doživljava. Tu počinje njegova poznata praksa samoispitivanja, Atma Vichara.
On je učio da se osjećaj ličnog “ja” održava tako što se stalno veže za nešto drugo. Na primjer:
- “Ja sam ljut”
- “Ja vidim drvo”
- “Ja sam advokat”
U svakoj od tih misli postoji “ja” koje se podrazumijeva kao centar iskustva. Ramana je govorio da ljudi gotovo nikad ne ispituju to “ja”. Bave se mislima, emocijama, uspomenama i ulogama, ali ne gledaju odakle sve to polazi.
Njegova uputa bila je jednostavna, ali nimalo laka: usmjerite pažnju na sam osjećaj “ja”. Ne analizirajte ga previše. Ne gradite novu filozofiju. Držite pažnju na tom osjećaju sve dok ne postane jasno da lično “ja” ne može opstati samo po sebi. Ono se, prema njegovom učenju, povlači u svoj izvor. Kad taj lažni centar utihne, ostaje ono što je oduvijek bilo prisutno.
Ramana nije tvrdio da se to mora raditi izvan života, daleko od porodice i svakodnevnih obaveza. Tu se razlikovao od nekih strožih tradicionalnih pogleda. Govorio je da se samoispitivanje može, i treba, živjeti usred običnog života. Osim toga, uz samoispitivanje je priznavao još jedan put, potpuno predavanje božanskom. Za njega su to bila dva istinski djelotvorna načina oslobođenja.
Upahar, pjesnik i flautista koji govori u filmu, sažeo je to vrlo jasno: svete knjige mogu pomoći na početku, ali u jednom trenutku morate ostaviti knjige i okrenuti se onome što stvarno jeste.
Svijet kao projekcija i tri stanja iskustva
Jedna od najpoznatijih tačaka učenja Ramane Maharšija jeste tvrdnja da je svijet koji doživljavamo sličan snu. Time nije govorio da je svijet beznačajan ili da bol nije stvarna u ljudskom iskustvu. Govorio je o tome šta je apsolutno stvarno, a šta postoji samo u odnosu na posmatrača.
Prema njemu, svijet koji vidimo nastaje zajedno s onim “ja” koje kaže da ga vidi. Kao što u snu postoji sanjar i svijet sna, tako i u budnom stanju postoji osjećaj pojedinačnog “ja” i svijet koji se oko njega pojavljuje. Kad se istraži izvor tog “ja”, projekcija slabi.
U tom kontekstu Ramana je često upućivao na tri stanja: budnost, san i duboki san. U budnom stanju čovjek misli da je ovo fizičko tijelo. U snu doživljava drugo tijelo, a opet kaže “ja”. Zato fizičko tijelo ne može biti konačna istina o “ja”. U dubokom snu nema ni svijeta ni misli, ali poslije ipak kažemo da smo spavali. Nešto je, dakle, ostalo prisutno i tada.
Michael James objašnjava da je upravo to ključ, ono što je prisutno u sva tri stanja ne može biti ograničeno nijednim od njih. Ramana je tvrdio da je Sebstvo prisutno stalno, dok budnost, san i duboki san dolaze i prolaze u njemu.
Stvarno je ono što je vječno, nepromjenjivo i svijetli svojom vlastitom sviješću.
Iz te perspektive, samo Sebstvo ispunjava uslov pune stvarnosti. Um dolazi i odlazi. Tijelo se mijenja. Svijet se pojavljuje i nestaje u iskustvu. Ali osjećaj “ja jesam”, prije svih priča o tome ko sam, ostaje najbliža i najnepobitnija činjenica.
Ramana je zato često koristio sliku filmskog platna. Filmovi se mijenjaju, slike dolaze i odlaze, ali platno ostaje isto. Sebstvo je to platno.
Ljudi, životinje i svakodnevni susreti koji su otkrivali njegov karakter
Ono što priču o Ramani Maharšiju čini živom nisu samo filozofske tvrdnje nego i način na koji je živio. Mnogi su bili privučeni njegovim učenjem, ali mnogi su prvo bili privučeni njegovom prirodnošću. Nije volio da se proglašava Guruom. Govorio je da je pravo srce, mjesto sreće, unutarnji Guru.
Njegov pranećak Sri V. Ganesan pričao je kako su se svi osjećali potpuno prirodno u njegovom prisustvu. To je bilo neobično za strogo južnoindijsko okruženje. Kod njega nije bilo ukočenosti. Djeca su se osjećala sigurno. Životinje također. U ašramu su mu prilazili psi, majmuni, krave, pa čak i vjeverice. Posebno je ostala upamćena krava Lakshmi, koja bi ponekad jednostavno ušla da ga vidi, prišla mu, uzela bananu i mirno otišla.
Postoje i priče koje pokazuju njegovu ljudsku toplinu. Kao dječak, V. S. Mani ga je doživljavao prije svega kao djeda, ne kao sveca. U jednoj epizodi Ramana ga je ohrabrio da sjedne u krilo zapadnjačkoj posjetiteljki, iako je to bilo protiv tadašnjih društvenih običaja. Time nije držao govor o jednakosti. Jednostavno je djelovao iz prirodne širine.
Tu je i priča o majoru Chadwicku, prvom zapadnjaku koji je trajno ostao u ašramu. Mučilo ga je pitanje može li doseći ostvarenje ako Ramana ne tvrdi da je Guru. Odgovor je bio tipično ramanski: “Ko ima tu sumnju?” Pitanje je vraćeno izvoru.
Maurice Frydman ostao je upamćen po skromnosti, a govori se i da je imao važnu ulogu iza kulisa u dolasku Dalaj Lame u Indiju. Takve priče šire sliku ašrama. To nije bilo mjesto odvojeno od svijeta, nego prostor u kojem su se okupljali vrlo različiti ljudi, a privlačila ih je ista tiha sila.
Posljednje godine, bolest i naslijeđe koje nije oslabilo
Pred kraj života Ramana Maharši prošao je kroz ozbiljnu fizičku patnju. Godine 1949. operisan mu je sarkom na lijevoj ruci. Odbio je potpunu anesteziju, ali je pristao na lokalnu. Doktor Raghavachari, koji je vodio zahvat, kasnije je rekao da je to za njega bilo otkrovenje. Tokom operacije na Ramaninom licu nije vidio promjenu koja bi odavala bol, paniku ili grč. Vidio je smireno lice čovjeka koji nije sveden na tijelo.
Još snažniji je bio njegov odnos prema smrti. Kada je Muruganar, jedan od najbližih posvećenika, plakao pred njegov kraj, Ramana mu je rekao da će biti razočaran sve dok Ramanu poistovjećuje s tijelom. Zatim je otišao korak dalje: ako se i dalje držiš mog tijela, to je zato što se još držiš svoga.
To sažima gotovo čitavo njegovo učenje. Problem nije smrt tuđeg tijela. Problem je identifikacija s vlastitim.
Iako je preminuo 1950. godine, njegov utjecaj nije prestao. Nije osnivao pokret, nije pravio religiju od sebe, nije naplaćivao pristup, nije gradio sliku sveca za publiku. Ipak, ili možda baš zato, krug ljudi koje privlači stalno se širio. Njegov život mnogima djeluje čisto i bez ostatka, bez skandala, bez trgovine, bez potrebe da išta dokazuje.
Za one koji ga proučavaju kroz Advaita Vedantu on je jnani, onaj koji zna svoju pravu prirodu. Za druge je primjer čovjeka koji je do kraja živio ono što je govorio. A za mnoge je i danas prije svega poziv da se pažnja vrati sa svijeta na onoga ko svijet vidi.
Zašto Ramana Maharši i danas govori tako direktno
Snaga Ramane Maharšija nije u tome što je ponudio novu filozofiju. Njegova snaga je u tome što je sve sveo na jedno živo pitanje i uputio ljude da ga provjere u vlastitom iskustvu.
Ako išta ostaje nakon svih priča o Arunachali, tišini, ašramu i učenicima, onda je to ova jednostavna linija: osjećaj zasebnog “ja” može se ispitati, a ono što ostane nije novo stanje nego ono što je uvijek bilo tu. Zbog toga njegovo učenje i danas djeluje svježe, strogo i utješno u isto vrijeme.
