Neke filozofije obećavaju smisao, napredak i nagradu za istrajnost. Arthur Schopenhauer počinje na neugodnijem mjestu: život nije uređen prema našim željama i ne duguje nam utjehu.
Njegove misli nisu priručnik za očaj. One su pokušaj da se bez uljepšavanja pogleda glad za uspjehom, razočaranje nakon ispunjene želje, dosada, usamljenost i prolaznost.
U ovom članku ćete saznati
Filozof koji je dugo govorio u prazno
Arthur Schopenhauer rođen je 1788. u Danzigu, a umro je 1860. u Frankfurtu na Majni. Posljednje godine proveo je povučeno, u stanu u ulici Schöne Aussicht, uz pudlu Atmu i malu bistu Immanuela Kanta na radnom stolu. Svakoga dana je, prema poznatim opisima njegovog života, ručao sam u Englischer Hofu.
Gotovo pola stoljeća nije imao širu publiku. Mnogi savremenici su ga ignorisali, ismijavali ili smatrali sporednim misliocem. Priznanje je došlo tek u posljednjoj deceniji života, kada su čitaoci počeli otkrivati glas koji nije pokušavao da ih umiri.
Njegovo glavno djelo, Die Welt als Wille und Vorstellung iz 1819. godine, poznato kao Svijet kao volja i predstava, završio je kada je imao trideset godina. Knjiga je dugo prolazila gotovo nezapaženo. Danas se često opisuje kao jedno od najljepše napisanih filozofskih djela na njemačkom jeziku, ali i kao jedno od najtmurnijih. Osnovne podatke i strukturu djela moguće je pronaći u pregledu knjige The World as Will and Representation.
Schopenhauerov pesimizam ne dolazi samo iz lične ogorčenosti. On polazi od posmatranja: ljudi nešto žele, to nakratko dobiju, zatim se naviknu i počnu željeti nešto drugo. Život, po njemu, ne ide prema sretnom ishodu. On se kreće između manjka, kratkog olakšanja i nove praznine.
Želja koja ne zna stati
1. Život je volja, a volja se ne može zasititi
Ispod svega što živi Schopenhauer vidi jednu bezličnu silu koju naziva der Wille, volja. To nije nečija svjesna odluka niti čvrst karakter. Volja je slijpa, neprestana potreba da se opstane, traži, osvaja, razmnožava i nastavlja.
U toj slici priroda se stalno hrani sobom:
Lav jede antilopu, antilopa pase travu, a trava raste na onome što je ranije umrlo.
Ispod svakog oblika ostaje ista pokretačka sila. Glad, žeđ, seksualna želja, ambicija, potreba za priznanjem i strah od zaborava nisu potpuno privatne osobine. One su izrazi volje koja se javlja kroz tijelo i svijest.
Zato Schopenhauerova tvrdnja zvuči tako oštro: ne posjedujemo želje onoliko koliko želje posjeduju nas. Čim se ostvari jedan cilj, pažnja se prebacuje na sljedeći. Unapređenje postane nova svakodnevica. Kuća koju se godinama priželjkivalo postane samo prostor u kojem se živi. Pohvala koju smo čekali prestane grijati već nakon nekoliko dana.
“Željeti nešto već znači patiti zbog njegovog odsustva.”
Ispunjenje nije kraj tog procesa. Ono samo otvara prostor za novu potrebu. Mir je zato težak dok svaku unutrašnju naredbu prihvatamo kao vlastitu i hitnu.
2. Sreća je predah od patnje, a ne trajno stanje
Savremena kultura sreću često prikazuje kao nešto što se može skupiti: više novca, više iskustava, bolji posao, bolji odnos, bolja verzija sebe. Schopenhauer odbija tu sliku. Njegova rečenica glasi: “Alles Glück ist nur negativ, nicht positiv”, svaka sreća je samo negativna, a ne pozitivna.
Time ne kaže da je olakšanje bezvrijedno. Kaže da ga pogrešno tumačimo. Žeđ je stvarna i traži pažnju. Kada popijemo vodu, ne dobijamo trajno, samostalno stanje sreće. Uklanjamo neugodu koja nas je pritiskala. Nekoliko minuta kasnije više ni ne mislimo na vodu.
Isto se događa sa zdravljem. Čovjek koji je dugo bio bolestan osjeća snažno olakšanje kada ozdravi. Međutim, osoba koja je godinama zdrava najčešće ne osjeća zdravlje kao sreću. Ono postane nevidljiva norma, sve dok ga bolest ne prekine.
Patnja ima težinu jer se nameće svijesti. Bol, gubitak i strah mogu prekriti čitav dan. Zadovoljstvo je, nasuprot tome, praznina koja nastane kada bol privremeno odstupi. Schopenhauer zato ne savjetuje gomilanje sreće. Njegova skromnija ideja je uklanjanje nepotrebne patnje gdje je to moguće.
3. Dosada otkriva prazninu iza stalne zabave
Ako je želja bol, a njeno ispunjenje kratki predah, šta se događa kada nema hitne potrebe? Dolazi dosada. Za Schopenhauera to nije sitna nelagoda djeteta tokom kišnog popodneva. To je teža, siva praznina trenutka kada nema pritiska, plana ni prepreke koja bi nas okupirala.
Život se, kaže on, njiše poput klatna između patnje i dosade. Dok nam nešto nedostaje, patimo. Kada dobijemo ono što nam je trebalo, ubrzo nam postane dosadno. Tada volja izmisli novi cilj i ciklus počinje ponovo.
Ekran, beskrajno skrolanje, sljedeća epizoda, kupovina i pretrpan raspored često nisu izvori radosti. Oni su načini da se tišina ne čuje preglasno. Zato odmor koji smo dugo čekali nekad donese nemir, a penzija kod nekih ljudi otvori depresiju umjesto slobode.
Pascal je mnogo prije Schopenhauera primijetio koliko ljudi teško podnose da sjede sami u sobi. Schopenhauer ide dalje: dosada govori da samo postojanje, bez želje i distrakcije, ne ispunjava obećanje koje mu pripisujemo. Ne treba je slaviti, ali nije je potrebno ni se stidjeti. Ona je pošten signal o onome od čega bježimo.
Ljudi, bliskost i ljubav pod hladnim svjetlom
4. Drugi ljudi nisu ono što zamišljamo
Schopenhauer je imao reputaciju mizantropa, ali njegovo nepovjerenje prema društvu nije bilo samo prezir. Smatrao je da je većina društvenih odnosa puna glume, samopredstavljanja i polovične pažnje. Dvoje ljudi razgovara, a svako u glavi priprema vlastiti odgovor, čuva vlastitu sliku i traži potvrdu.
U djelu Parerga und Paralipomena piše da postoje ljudi koji misle vlastitom glavom, oni koji misle kada moraju i velika većina koja rijetko zaista misli. Ta podjela može zvučati grubo, ali upućuje na problem odsutnosti. Koliko često zaista slušamo nekoga spremni da nas njegove riječi promijene?
Njegova poznata slika ljudskih odnosa je slika dikobraza zimi. Dikobrazi se približe jer im je hladno. Kada dođu dovoljno blizu da osjete toplotu, bodlje ih povrijede. Zatim se udalje, ponovo se smrzavaju i opet prilaze.
Usamljenost boli, ali i bliskost nosi trenje, razočaranje i povrede. Schopenhauer ne zaključuje da treba mrziti ljude. Predlaže razmak koji dopušta drugima da budu ograničeni, promjenjivi i nesavršeni. Tek kada od prijateljstva i ljubavi ne tražimo da nas spase, stvarni trenuci povezanosti mogu biti lakši.
5. Romantična ljubav služi vrsti prije nego pojedincu
U dodatku Metafizika seksualne ljubavi Schopenhauer postavlja pitanje zašto zaljubljenost izgleda kao najvažniji događaj u čovjekovom životu. Njegov odgovor nije romantičan: pojedinac osjeća da je riječ o njegovoj sudbini, ali volja kroz njega radi za nastavak vrste.
Privlačnost prema određenoj osobi, snažna čežnja i osjećaj da je bez nje život nezamisliv, po njemu nisu dokaz da smo našli svoju polovinu. Oni mogu biti način na koji vrsta navodi dvoje ljudi prema mogućem potomstvu. Čovjek vjeruje da slijedi vlastitu sreću, a zapravo slijedi silu stariju od sebe.
Ta ideja objašnjava zašto se intenzitet zaljubljenosti često istroši. Nakon što veza uđe u svakodnevicu, ljudi se ponekad pitaju šta ih je uopće toliko privuklo. Schopenhauer ne smatra da su nužno pogriješili. Enchantment je jednostavno oslabila kada je volja prestala pritiskati istim intenzitetom.
Ipak, on ne tvrdi da je svaka bliskost bezvrijedna. Razlikuje zaljubljenost od Mitleida, saosjećanja. Sporija privrženost može nastati kada dvoje ljudi godinama dijele život i počnu se gledati bez iluzija. Takva veza nema vatru početne opčinjenosti, ali može imati više istine.
6. Patnja nije kazna niti skrivena lekcija
Ljudi često traže moralno objašnjenje patnje. Kažu da je ona kazna, karmički dug, ispit ili škola za dušu. Schopenhauer odbacuje takva tumačenja jer ne odgovaraju onome što vidimo. Teško bolesno dijete nije zaslužilo bolest. Dobra osoba može umrijeti u boli, dok okrutna osoba dugo živi u blagostanju.
Svijet zato nije moralna blagajna u kojoj svako na kraju dobije ono što je zaslužio. Patnja ima uzroke, ali ti uzroci nisu nužno moralni. Bolest, gubitak, nasilje i nesreća pripadaju sudaru bića koja žele različite stvari u svijetu koji nije napravljen za našu udobnost.
Univerzum vam ne pokušava ništa poručiti. Ta rečenica ne uklanja bol, ali može ukloniti dodatni teret pitanja: “Zašto baš meni? Šta sam uradio da ovo zaslužim?”
Neki ljudi nakon patnje postanu blaži i saosjećajniji. Drugi otvrdnu, a neke ona slomi. Sama patnja ne stvara mudrost. Ona samo otvori prostor u kojem svako reaguje koliko može. Korisnije pitanje nije “Zašto se ovo dogodilo?”, nego: “Kako ću ovo nositi?” Na to pitanje niko ne može odgovoriti umjesto nas.
Vrijeme, sebstvo i rijedak predah
7. Vrijeme nije neutralan prostor, nego oblik propadanja
Obično zamišljamo vrijeme kao hodnik kroz koji prolazimo. Mi smo navodno isti, a dani prolaze pored nas. Schopenhauer vidi suprotno: vrijeme je način na koji se sve živo polako raspada i nestaje.
Lice iz dvadesetih godina više ne postoji. Snaga, odnosi, ulice, kuće i ljudi koje smo zvali mijenjaju se ili odlaze. Vrijeme ne čuva te stvari u spremištu. Ono ih uklanja, jednu po jednu.
Sadašnji trenutak je posebno varljiv. Čim kažemo “sada”, taj trenutak je već prošao. Živimo na tankoj ivici između onoga što više nije i onoga što još nije. Zato nostalgija može biti zavodljiva, ali i bolna. Ne može vratiti prošlost jer prošlost ne čeka netaknuta negdje iza nas.
Ni budućnost nije sigurnije mjesto za život. Odmor, penzija, važan razgovor ili dugo čekana nagrada, kada dođu, postanu još jedan trenutak koji odlazi. Schopenhauer ne poziva na grozničavo “iskoristi dan”. Traži sabranu pažnju prema onome što je pred nama, bez pretvaranja prošlosti i budućnosti u domove u kojima nikada ne boravimo.
8. Pojedinac nije onoliko odvojen koliko misli
Schopenhauer je mnogo čitao Upanišade, koje su tada tek stizale do evropskih čitalaca. Iz njih preuzima pojam Maya, veo privida. Taj veo stvara uvjerenje da su pojedinci potpuno odvojene, zatvorene cjeline.
Imamo ime, tijelo, uspomene i vlastitu biografiju. Razlike su stvarne na nivou svakodnevnog iskustva. Ipak, Schopenhauer pita postoji li ispod tih razlika ista volja koja se pojavljuje u mnogo oblika.
Glad mačke i ljudska glad nisu iste po okolnostima, ali obje izražavaju potrebu živog bića. Tuga stranca na drugom kraju svijeta nama je strana samo dok je posmatramo kroz granicu vlastitog interesa. Kada ta granica nakratko oslabi, nastaje saosjećanje.
Mitleid, doslovno patnja s drugim, za Schopenhauera je temelj morala. Saosjećanje ne počinje apstraktnim pravilom. Počinje trenutkom u kojem tuđu bol ne doživimo kao potpuno tuđu.
Zato gomilanje bogatstva, ugleda i sigurnosti može biti pokušaj utvrđivanja sebstva koje nije trajno ni čvrsto koliko izgleda. Ime, tijelo i životna priča jesu stvarni, ali prolazni. Schopenhauer ih vidi kao kostim volje, a ne kao njenu posljednju istinu.
9. Mir postoji s druge strane utjehe
Nakon svih ovih tvrdnji ostaje pitanje može li čovjek naći mir. Schopenhauerov odgovor je oprezan. On govori o Verneinung des Willens, negaciji volje, ali ne misli na samoubistvo. Samoubistvo je, po njemu, još jedan čin volje koja se pobunila protiv vlastitih okolnosti.
Druga mogućnost je postupno popuštanje stiska želje. Čovjek vidi da ga potraga za stalnim ispunjenjem ne može dovesti do kraja, pa joj više ne predaje čitavo biće. Schopenhauer u tome prepoznaje iskustvo mistika, svetaca, ali i kratke trenutke pred umjetničkim djelom ili nakon velikog gubitka.
Za taj mir koristi riječ Gelassenheit, koju je preuzeo od Meistera Eckharta. Najbliže bi joj bilo prepuštanje ili dopuštanje da stvari budu ono što jesu. To nije hladno povlačenje niti ogorčena predaja. Svijet se ne mijenja prema našim željama, ali unutrašnji zahtjev da mora biti drugačiji može nakratko utihnuti.
Takvo stanje se ne nalazi tako što ga se grčevito lovi. Potraga za mirom lako postane nova želja. Međutim, tiho čitanje, vrijeme bez buke, pažljivo posmatranje i odbijanje stalne distrakcije mogu napraviti prostor u kojem agitacija slabi. Tada se može vidjeti da nemir nije cijela osoba, nego volja koja kroz nju prolazi.
Jasnoća bez lakih obećanja
Schopenhauer ne nudi vedru sliku života. Njegovih devet lekcija ruše vjeru u trajnu sreću, spas kroz ljubav, pravednu raspodjelu patnje i čvrstu odvojenost pojedinca.
Ipak, u toj tamnoj filozofiji postoji skroman oblik olakšanja. Ako život ne duguje objašnjenje, onda ne moramo izmišljati krivicu za svaku nesreću. Ako želje nemaju kraj, možemo ih prestati tretirati kao naredbe koje se moraju slijediti.
Mir, prema Schopenhaueru, ne dolazi kada se svijet napokon prilagodi nama. Pojavi se u rijetkim trenucima kada prestanemo zahtijevati da bude drugačiji.