U savremenom dobu, rijetko ko od nas uspijeva zastati, samo sjediti i posmatrati svijet oko sebe. Mobiteli, društvene mreže i stalni tok informacija guše našu sposobnost da budemo prisutni i da pronađemo unutrašnji mir. Ali šta bi se desilo kada bismo na trenutak uspjeli utišati misli, zaboraviti prošlost i prestati brinuti o budućnosti? Šta bi se desilo kada bismo pronašli dimenziju tišine i prisutnosti u nama samima?
Šta znači biti prisutan?
U trenutku kada zaustavimo neprekidan tok misli, javlja se osjećaj “prisustva” – duboko ukorijenjeni osjećaj postojanja. To nije koncept koji se može opisati riječima; to nije identitet koji zavisi od našeg imena, prošlosti ili uspjeha. Prisustvo je jednostavno tu, neovisno o mislima ili vanjskim okolnostima.
Ključ za otkrivanje ovog prisustva leži u smirivanju uma. Često ga slučajno osjetimo dok uživamo u prirodi, gledamo u nebo ili jednostavno provedemo trenutak sa svojim ljubimcem. Ljubimci, na primjer, oslobađaju nas od konceptualnog razmišljanja jer oni sami ne razmišljaju o nama niti nas prosuđuju. U tim kratkim trenucima, naš um se odmara, a mi osjećamo mir.
Tišina nije pasivnost, već budnost
Iako tišina može zvučati kao pasivan ili dosadan koncept, to je daleko od istine. Kada se um smiri, postajemo prisutniji i budniji nego ikada prije. Ova budnost nije povezana sa stresom ili naporom, već dolazi iz dublje svjesnosti koja postoji u svakome od nas.
Ljudi često vjeruju da do ove unutrašnje tišine mogu doći samo kroz dugogodišnje meditacije ili kompleksne spiritualne prakse. Međutim, prisutnost je već prisutna u nama. Ne zahtijeva napor; zahtijeva samo prepoznavanje.
Kako doći do unutrašnje tišine?
Jednostavni trenutci u svakodnevnom životu mogu nam pomoći da pronađemo ovu dimenziju. Posmatranje neba, osluškivanje tišine noći ili osjećaj povjetarca na licu – sve su to trenuci kada prirodno ulazimo u stanje prisutnosti. Kada otpustimo misli o prošlosti i budućnosti, otkrivamo beskrajnu prostranost u nama samima.
Religijski tekstovi često govore o “kraljevstvu nebeskom” kao o dimenziji mira i spokoja. Ovaj koncept nije rezerviran za neku daleku budućnost niti za raj nakon smrti. Kraljevstvo nebesko – ili, bolje rečeno, dimenzija prostranosti – nalazi se u nama. Kada pronađemo ovu dimenziju, naše svakodnevne brige gube moć nad nama.
Životne izazove posmatrati iz nove perspektive
Pronalazak unutrašnje tišine ne znači da će izazovi u životu nestati. Naprotiv, oni će i dalje biti prisutni, ali način na koji reagujemo na njih se mijenja. Umjesto da nas preplave i izazovu stres, izazovi postaju prilika da produbimo svoju svjesnost i prisutnost.
Kada prestanemo amplificirati probleme kroz neprestano razmišljanje, možemo ih posmatrati objektivno i rješavati ih bez emocionalne preopterećenosti. Ovo je ključno za stvaranje života koji nije opterećen patnjom i osjećajem žrtve.
Tehnologija i njen utjecaj na naš um
Današnji način života, obogaćen tehnologijom, često nas udaljava od prirodne tišine. Naša potreba da neprestano provjeravamo poruke, obavijesti i društvene mreže dodatno zatrpava naš um nepotrebnim mislima. Ironično, dok tražimo smirenje, stalno unosimo još više nereda u naše misli.
Umjesto toga, trebali bismo sebi dopustiti trenutke bez tehnologije. Kada bismo, umjesto posezanja za telefonom, zastali da posmatramo oblake, osjetili bismo unutrašnju prostranost i mir.
Ukratko: Povratak sebi
Otkrivanje prisutnosti nije cilj koji se postiže, već stanje koje se prepoznaje. Dimenzija tišine i prostranosti već je u nama; potrebno je samo skloniti misli koje je zaklanjaju. Kada ovo stanje postane dio našeg svakodnevnog života, izazovi prestaju biti izvor patnje i postaju prilika za rast.
Svaki trenutak pruža nam mogućnost da se vratimo sebi. Sve što je potrebno jeste da zastanemo, oslušnemo tišinu i osjetimo: “Ja jesam.”
Izvor:
