René Descartes je bio francuski filozof, matematičar i znanstvenik koji je živio u 17. stoljeću. On je poznat po svojoj filozofskoj rečenici “Mislim, dakle jesam” (latinski: “Cogito, ergo sum”), kojom je izrazio svoju potragu za sigurnom spoznajom koja ne može biti dovedena u sumnju. Kako je Descartes došao do te rečenice i što ona znači za njegovu filozofiju?

Descartes je bio nezadovoljan skolastičkom filozofijom koja se temeljila na autoritetu Aristotela i crkvenih učitelja. On je smatrao da takva filozofija nije sposobna dati jasne i istinite odgovore na važna pitanja o prirodi, Bogu i čovjeku. Zato je odlučio primijeniti novu metodu koju je nazvao metodom univerzalne sumnje. To znači da je on odbacio sve ono što nije mogao biti siguran da je istinito i što je moglo biti osporeno nekim razlogom ili iskustvom.

Descartes je tako sumnjao u sve što je naučio iz knjiga, u sve što je vidio svojim osjetilima, pa čak i u samu matematiku i logiku. On je čak zamislio da postoji zli duh koji ga može varati na sve moguće načine i da ništa nije onako kako se čini. Međutim, u tom procesu sumnje, Descartes je shvatio da postoji jedna stvar koju ne može dovesti u sumnju: to je njegovo vlastito mišljenje. Ako on sumnja, to znači da on misli. A ako on misli, to znači da on postoji. Stoga je zaključio: “Mislim, dakle jesam”.

Ta rečenica je za Descartesa bila prva i najsigurnija spoznaja koju je postigao svojom metodom sumnje. Ona mu je služila kao temelj za daljnje istraživanje istine. Na osnovi te rečenice, Descartes je definirao svoju prirodu kao tvar koja misli (res cogitans), a ne kao tvar koja ima prostornu dimenziju (res extensa). On je također zaključio da mora postojati Bog koji mu je dao sposobnost mišljenja i koji nije zli duh, nego savršeno biće koje ne može varati. Na kraju, Descartes je pokušao dokazati da postoji i materijalni svijet koji se sastoji od prostornih tvari koje se mogu mjeriti i opisati matematičkim zakonima.

Descartesova metoda sumnje ima veliki utjecaj na razvoj moderne filozofije i znanosti. Ona predstavlja prekid s tradicionalnim autoritetima i poziva na samostalno i kritičko razmišljanje. Ona također postavlja pitanje o odnosu između uma i tijela, između subjektivnog i objektivnog, između spoznaje i stvarnosti. Descartesova metoda sumnje nas potiče da preispitamo sve što smatramo istinitim i da tražimo jasne i nedvojbene dokaze za naše tvrdnje.

Primjeri:

• Jedan primjer primjene Descartesove metode sumnje može biti sljedeći: kako znamo da nismo samo sanjali cijeli svoj život? Možda su svi naši doživljaji samo plod naše mašte ili iluzije koje nam stvara neka viša sila? Kako možemo biti sigurni da postoji stvarni svijet izvan našeg uma?
• Drugi primjer primjene Descartesove metode sumnje može biti ovaj: kako znamo da su drugi ljudi stvarno svjesni i imaju osjećaje kao mi? Možda su oni samo mehaničke lutke koje oponašaju ljudsko ponašanje? Kako možemo biti sigurni da nismo sami u ovom svemiru?